Ljubuški grad i središte općine pripada primorskoj Hercegovini, u južnom dijelu Bosne i Hercegovine.

Grad broji  oko 6000, a općina oko 30000 stanovnika,

Nalazi se na sjecištu važnih prometnica prema Mostaru, Makarskoj, Splitu i Sarajevu.

Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, bio je nastanjen u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi. Oni se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, utemeljenom 1884. godine, najstarijemu muzeju u Bosni I Hercegovini, Prvi poznati stanovnici bili su Iliri.

Ljubuški je u trećem stoljeću potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. U šest stoljeća rimskoga vladanja ostalo je dosta spomenika. Zna se za dva naselja, prvo je bila putna postaja Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona (Solin) - Narona (Vid). Drugo naselje se nalazi na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, gdje su otkopani  ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste. Najčuveniji je spomenik ljubuškoga kraja Humačka ploča, natpis na starohrvatskoj ćirilici s primjesama glagoljskoga slova, koja govori o gradnji crkve Sv. Mihovila, koju podiže izvjesni Krešimir i njegova žena.

 Nakon Berlinskoga kongresa Austro-Ugarska vojska pod vodstvom generala Jovanovića ušla je 2. kolovoza 1878. u Ljubuški. U austro-ugarskoj upravi Ljubuški je doživio značajan gospodarski razvoj. Udareni su temelji vinarstvu i uzgoju duhana, izvršena je melioracija Ljubuškoga polja, sagrađene su ceste, mostovi, ustrojio se katastar i podigle se upravne zgrade, crkve i samostan.

Kroz Ljubuški protežu  se dvije rijeke: Trebižat i Vrioštica.

Vrioštica je hladna, bistra i još uvijek pitka rijeka, koja se stapa sa Trebižatom.

Rijeka Trebižat duga je 50 km, i na svojem putovanju stvorila je dva atraktivna prirodna bisera: slapove Kravice i slap Koćušu, te nekoliko kupališta.

Najatraktivniji lokalitet je slap Kravice, koji je kao prirodni fenomen pod zaštitom države kao prirodna rijetkost. Visina slapa se kreće od 26 do 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara.

Ljepota Kravice je u sedronosnim slojevima koji su obrasli travom, mahovinom i lišajevima, oko slapa nikle su konopljike, smokve i topole koje pružaju hladovinu brojnim kupačima.

Nekada su uz slap bili mnogi mlinovi, od kojih su danas ostali samo kameni zidovi koji cijelom prirodnom doživljaju daju poseban šarm.

Rijeka mlade, dio rijeke Trebižat stvorila je na svom toku slap Koćušu u Veljacima.

Slap Koćuša odlikuje se čvrstim vapnenačkim stijenama s kojih se obrušava s visine od 10 do 12 metara. Ovaj slap nema većih oscilacija u količini vode tijekom godine, za razliku od Kravice. Zajednička su im karakteristika mlinovi, od kojih neki i danas rade na slapu Koćuše.

Stari grad tj. kula Herceg Stjepana se nalazi na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Butorovice, na istočnom kraju Ljubuškog polja. Grad je podignut na čvrstom, krševitom položaju, na 396 m nadmorske visine. U periodu poslije rata 1992.-1995.godine, probijen je makadamski put skoro do podnožja grada, koji omogućava ljenijim turistima da svojim vozilom dođu skoro do same kule

Grad se sastoji iz dva dijela. Prvo utvrđenje je nastalo u doba srednjovjekovne bosanske države, prema povijesnim izvorima, polovinom XV stoljeća, postavljeno je na najvišu i najdominantniju kotu. U doba osmanske uprave opasano je zidovima sa svih strana.
Sama Butorovica ostavlja dojam kao da grad svojim brdskim tijelom zaklanja od stranih nasrtaja.

Ako se dulje zagledate u samo brdo možda vam i otkrije lik koji čuva. Prema lokalnim pričama, vrh brda po svojoj dužini nalikuje ženi koja leži na leđima s krunom povrh glave.

Krunu joj čini kula Herceg Stjepana «zaštitnika» grada Ljubuškog. Postoje i mitovi da je lik žene, Herceg Stjepanova supruga Ljubuša, po kojoj je i Ljubuški dobio ime, jer joj ga je, prema predaji, njen suprug poklonio. Možda ona usnula čuva svoj grad u podnožju.

Ako krenete starom cestom od Ljubuškog preko Humca za Vrgorac, naći ćete se u naselju «Brod». Malom naselju, na zapadnom dijelu Humca, sa dvije rijeke, hladnom Vriošticom i ugodnim ali pomalo divljim Trebižatom.

Upravo tu, gdje se u polju spajaju Vrioštica i Trebižat, odigravao se dio tajanstvenog trojanskog rata.

Prema homerologu Kreši Vujeviću, Homer je svoje zamišljene bitke smjestio u Trebižatsko polje- od zapadnog Humca do slapova Kravice i izvora Studenčice na istoku.

Glavni element maštalačkog Homerovog reljefa je brdo Kosa s kojeg se pruža pogled na cijelu dolinu Trebižata sve do Vrgorca. Tuda su ratnici troje utabanali prolaze kako bi s konjima i kolima podignuli šatore do hladne i pitke rijeke Vrioštice.

Za sobom su ostavili upečatljive tragove, svoje grobove i spomenike. Kilometar sjeverno od Trebižata u samom središtu brodskog naselja nalazi se brežuljak Ružica. Na vrhu brežuljka se nalazi gradina, koja prema pričama mještana pripada ostacima porušene crkve svete Ružice, pa ga često nazivaju i Crkvina.

Uz gradinu se nalazi nekoliko stećaka i veliki kameni stećak u obliku križa.

Prema legendama pretpostavlja se da je stećak ostatak nekih poganskih kultova, jer simboli urezani na njemu prema znanstvenim istraživanjima ne pripadaju  vjerskim ornamentima. No i križ bi mogao predstavljati poveznicu s Homerovim epom. Stećak ne predstavlja križ, nego izrezbareni kameni mač zaboden u zemlju, navodno spomenik nekom davno poginulom ratniku, trojanskom ratniku.

U Odiseji je opisan način pokapanja ratnika sa zabadanjem oruđa ili oružja s kojim se pokojnik služio prije same smrti.

Maštoviti prolaznik može sebi predočiti cijelu hordu oklopljenih vojnika koji su prolazili hercegovačkim kršom zapadnog Humca, tragovi su ostali, iako ih neki opovrgavaju, legenda je zaživjela.